Mini-intervju: Miljen Kreka Kljaković - scenograf
Bio je toliko mali da je mogao da stane na dlan njene ruke. Dobili smo ga kao poklon, od našeg prvog komšije, već tada priznatog i poznatog vajara Lojze Dolinara. Moj otac mu je odmah dao ime Solex, po jednom od junaka iz knjige Džeka Londona...koja se zvala "Beli očnjak".
Ubrzo je Solex dobio novog drugara....jedno malo tigrasto mače, koje sam po mom dobrom običaju pokupio negde sa ulice, ali ni dan danas ne znam gde. Živeli su u srećnom i skladnom odnosu, obožavajuci jedno drugo. Bili su privilegovani kućni ljubimci za koje smo svi bili jako vezani. Rasli su uz nas i mi uz njih. Bili su naše velike ljubavi, naša sreca i naše veliko zadovoljstvo. Za njih me i danas veže bezbroj divnih trenutaka i lepih uspomena, koje su ispunile moje detinjstvo i godine odrastanja. Nažalost, posle niza godina koje smo proveli zajedno dosao je i dan kada smo se morali rastati.....Rastanak se desio onog trenutka kada je bioloski sat ovih divnih stvorenja prestao da kuca.....
Ta vrsta ljubavi, bar što se mene tiče, nije deljiva. Podjednako volim i osećam ljubav prema svim životinjama i njihov sam veliki ljubitelj i zastitnik. Iz te velike potrebe da im pomognem, pre deset godina sam uz pomoć nekolicine prijatelja osnovao prvi profesionalni azil za napuštene zivotinje "Riska" u Beogradu. On i danas postoji i funkcioniše zahvaljujući ljudima dobre volje, koji mi u tom poslu daju svoju bezrezervnu podršku, ali u isto vreme osećam neku vrstu žaljenja za sve one ljude koji tu ljubav nemaju ili je ne osećaju.
U civilizovanom svetu se sa takvim ljudima bave sociolozi, psiholozi a bogami i psihijatri. Sa njima se radi vrlo ozbiljno i temeljno. Takve osobe vrlo lako mogu preći onaj prag, dozvoljene tolerancije a onda postaju opasni i za širu okolinu. Na ovim prostorima je tu vrstu socijalizacije vrlo teško sprovesti, jer broj pacijenata daleko nadmašuje brojčano stanje psihologa, sociologa, psihijatara i svih onih kojima je dužnost da se njima bave.
Zato bih još jednom napomenuo važnost primene Zakona o dobrobiti zivotinja i uveo rigoroznije kazne za one koji taj zakon ne poštuju i koji ga krše. Kod nas se pokazalo, da su u nekim drugim segmentima zivota, novčane i zatvorske kazne mnogo delotvornije od bilo kakve posete psihologu i sociologu. Zato treba raditi na usavršavanju i boljoj primeni ovog zakona pa će i pojedinci koji ga krše, biti prinuđeni da menjaju sami sebe.